U jednom danu....jedan dečak prosi i dve bake...Usporavam hod i posmatram, mali rom sedi na hladnom betonu,obrazi crveni,ruke u džepovima,oči snene...deluje da je zdrav,malo bucmast..prošao sam pored njega ovog puta bez ne lagode.Ostao je utisak da mali sedi tu po "zadatku" ali siroma nije On kriv već roditelji ili već Neko ko ga je na to prisilio.
U povratku stojim na bus stanici i ima nas petoro...vidim baku, ide ka nama..i tap-tap..pravo na mene ( od nas 5 ona pravo na mene ) da li joj se dopao moj lik ili šta već, ali traži 20 dinara za hleb, nisam imao sitno i šaljem je u radnju da kupi a Ja ću kasnije platiti jer znam vlasnika, ali baka nije razumela a možda nije ni čula..ide dalje i utom i meni dodje gradski...Na izlasku iz busa, kakva verovatnoća, opet baka, ali ovog puta traži 10 dinara, nosi onu pletenu torbu pijačarsku...
Da li je sve slučajnost ali narod sve gore živi...Ja da se pitam, u okviru Centra za soc. rad oformio bi neku službu koja bi išla po gradu i sklanjala decu koja prose, tj odvodila u Centar i razgovarala sa mališanima koji to rade.Potom mora da postoji neko prihvatilište za tu decu, jer sve je bolje od sedenja na golom betonu i vršenja zlo-upotrebe dece u svrhu prošnje.




