Rat se bližio kraju, a njegov ishod bio je sasvim izvestan – poraz mračnim silama. Prvih dana aprila 1945. godine ovde se sve užurbalo. Ustaška uprava jasenovačkog logora počela se pripremati za beg. Luburić je odlučio da pobije sve zatočenike, a logor i mesto Jasenovac pretvori u hrpu ruševina i pepela. Ovom operacijom uništenja upravlja zloglasni Ljubo Miloš, naređujući: „Pre napuštanja Jasenovca treba likvidirati i poslednjeg zatočenika, da ne ostanu živi svedoci. Takođe je potrebno uništiti sve objekte da ne ostanu materijalni dokazi o zločinima“.

Zato se formiraju ekipe zatočenika-grobara, koje su morale da otkopaju što više grobova u logoru i izvan njega, posebno u Gradini i Uštici i eshumirati leševe poubijanih žrtava. Istovremeno podizane su ogromne lomače, na čije dno je stavljen koks, a odozgo nabacivanih leševi i kosturi. Sve to polili naftom i zapalili. Dvadesetak dana buktale su vatre ovog jedinstvenog krematorijuma. Istovremeno, svakodnevno se dovode velike grupe logoraša iz Lepoglave, Stare Gradiške i drugih mesta, i ubijaju na Graniku ili Gradini. Sava nosi mtrve ili gore na lomačama. U Logoru III je još oko 1.100 muškaraca i 3.000 žena i dece. Ubrzo, ženski i dečji logor su likvidirani, 21. aprila. Odlazeći na gubilište žene su se od muškaraca opraštale pesmom. „Vi ostajete, mi odlazimo u smrt“.

U logoru je za čitavo vreme njegovog postojanja – i pored totalnog terora – delovala partijska organizacija, nastojeći da povežu snage i koliko toliko ublaži teške uslove života. Nastupili su odsudni trenuci. Grupa komunista, među oko 1.100 preostalih logoraša, tormirala je Komitet za pripremu ustanka koga je vodio Ante Bakotić. Sve ostale zatočenike ustaše su potrpali u tvrdo zidanu zgradu, sa nekoliko radionica, na vanjskom rubu nastanjenog dela logora, oko 150 m od istočne kapije. Prozori i vrata zakovani su daskama, a okolo postavljena jaka straža. Čitav dan i čitavu noć bili su svi ustaše zaposleni time, da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za baraku, i tako izazivaju eksplozije i požare. Tako se je čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija. Zatočenici u onoj velikoj zgradi su znali da im preti sigurna smrt, i pretpostavljali da bi ustaše i njihovu, zgradu mogli zapaliti i sve ih pobiti.

Komitet odlučuje: „U 10 časova 22.4.1945. godine otpočet će ustanak. Pravac napada: Istočna kapija. Cilj: Šuma na istočnoj strani i predeli Mokrog polja. Odluku treba strogo čuvati od eventualnih konfidenata. Tako je i bilo. Svaki je zatočenik je istrgao iz zida ili vrata po neki predmet, te su tačno u 10 sati ujutru 22.4.1945. godine razbili sva vrata i prozore i pojurili iz zgrade. U zadnji čas je oko 460 zatočenika klonulo duhom, a mnogi je bio bolestan, star ili tako nemoćan, da se nije usudio upustiti goloruk u borbu. Onih 600 zatočenika, koje nije ostavila hrabrost, i ako fizički slabi i izmoreni patnjama u logoru, u čežnji za slobodom i životom prikupili su poslednje snage i napali ustaške stražare, nekoliko njih šakama zadavili te im oduzeli puške. Drugi su zatočenici grabili železne predmete ili cigle, i udarajući njima po ustašama počeli da trče prema istočnim logorskim vratima. Tako se na tim vratima odigrao kraj borbe, pa je zatočenik Ristić Mile šakama zadavio mitraljesca, koji je branio vrata, oteo mu oružje i počeo da puca po ustašama (citati po knjizi – Zločini u Logoru Jasenovac, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 15.11.1945 Zagreb).

Samo 54 logoraša uspelo je da se probije, ostali su pali pokošeni rafalima. Preostale u logoru ustaše su pobili, a tek jedan logoraš je preživeo skriven u logorskom bunaru. Toga dana, samo nekoliko sati kasnije, isti podvig napravili su zatočenici u Logoru Kožara – od njih 167 uspelo je samo 7 da izmakne ustašama. Takva je bila sudbina 700.000 muškaraca, žena i dece. Ovo su tek fragmenti iz stravične jasenovačke priče o čovekovom stradanju, stravične toliko da joj zaborava nema.

Ovo je ujedno i kraj priče o sistemu logora Jasenovac, mada sve priče ipak nikad neće biti do kraja ispričane.