Stradanje dece....

Duhovne vrednosti jednog naroda, humanizam i kultura odredjuju se prema stepenu zaštite i brige o bolesnim, starima, socijalno ugroženima a naročito o deci.Deca ispaštaju grehe roditelja, baš od onih koji bi trebali da ih zaštite i pomognu im.Mnoga deca su ostavljena i napuštena...ostala su sama bez roditelja.Oni pate i strahuju, teško im je objasniti...hoće svoju mamu, hoće svojoj kući...mame nema a nema ni kuće.
Tu bol, patnju i nepravdu moguće je ublažiti brigom dobrih i plemenitih ljudi.Ti ljudi će pokušati da bar malo nadoknade porodični dom, da im budu zamena za roditelje i vratiti osmeh i nadu.
Takvih ljudi ima i uvek će biti da se nadju kada je najpotrebnije.Ljudi su uvek činili humana dela, neko manje neko više, ali kada su ratovi i katastrofe priskače se u pomoć i štite slabi i nemoćni...stradanje dece bilo je uvek ali su uzroci mnogi....
Setih se sada davne 1992-93...gde su deca stradala ni kriva ni dužna, tako da sam napisao tekst vodjen dogadjajima iz naše ne tako davne prošlosti.