Pokušao je zaspati, vrteo i okretao se... Čas na jednu, čas na drugu stranu a onda malo na leđa pa potrbuške. Nije mu polazilo za rukom da utone u san. Osećao je nemir pod kožom, svaki tren se trzao pogledavajući u sat. Vreme je dugo trajalo, sporo prolazilo kao večnost. 
Na satu je pokazalo 03.10 h... Razočarano zagrli jastuk, ali san neće na oči. Uskoro je opet pogledao u pravcu sata kao da iščekuje da svane što pre, kad ono 04.00 h...Tek, 4 ujutru... Uskoro sviće... U daljini, kao kroz maglu, kao neki eho, čuo je pesmu petlova i lavež pasa, nagoveštavajući buđenje jutra.
Budilo se novo jutro... Novi dan... Posle noći, nemira pod kožom, tog istog nemira koji se na njegovu radost ipak smirio...