Nešto me romantično uhvatilo ovih dana, ne mogu opisati rečima koliko je to unutrašnji osećaj u čoveku. Da li je vreme u pitanju i poslednji trzaji zime, nagoveštaj proleća ili svetlija perspektiva u vremenima koja slede, ne znam sa sigurnošću. Ipak onaj grč.. Na licu, ozbiljnost pogleda i stegnutost kao da malo popuštaju. Neko je ipak zaslužan za sve to..Neću mu ime pomenuti, samo ću ga pogledati...
Jel se sećate te doskočice iz onih doba kad dvoje i više pričaju i jedno od nih kaže:"Neću mu ime reći, samo ću ga pogledati" емотикон smile malo deluje šaljivo ali tako beše.Možda je i vera i volja da se uspe i malo odlepi sa dna, TA koja čini taj osećaj nekog boljitka ili naznaka tog smera..Istrajnost i želja moraju pobediti i tako omogućiti ulazak u "mirniju luku i mirne vode"..Vode spasa... pobediti i tako omogućiti ulazak u "mirniju luku i mirne vode"..Vode spasa...
Ušla je tiho..
Iznenada u njegov život..
Malo zatečen..Ali
brzo se pribrao...
Ušla je tiho...
Kao da je kraj njega,
a nije..San i java..
Ne, ipak je to san...
Oslobodio se...Spustio je
nežno ruku, prstima mrsio kosu
onako kako zna i ume..Najbolje
što zna...Nije se opirala..
Prijatni osećaj, obuzimao
je dve duše...Vreme je stalo..
Stalo u snu...Da li će..
San postati java...?
Sve bi dao...
Da može povratiti
sjaj u oku a tugu
odagnati...
Sve bi dao...
Da tugu iseli, iščezne
i zameni sjajem
oka dva...
Nije klonuo duhom,
u toj borbi..Borbi
da tuga i sjaj
zamene mesta...
Vreme treba za sve...
Vreme za koje veruje
da će učiniti tugu da
počne bledeti...
Drug samoće...
Da li samoća ubija..
Često se pitam, odgovore tražim..
Odgovore koje nekad znam a nekad
i ne znam...
Da li samoća ubija...
Pitaju se dosta njih..Svako ima
neko svoje..Neko tudje mišljenje..
Jedno je sigurno...Samoća nije dobar drug.
Da li samoća ubija...
Možda tiho, možda polako..Onako
neosetno u svakom danu, satu..trenu.
Često sam drug samoće...Ja i ona...
U tihom razgovoru kao dva neznanca..
Da li samoća....
Radost očiju..
Neko ima..
Radosne, lepe oči...
Pune života a neko
oči tuge...
Bilo radosne ili tužne
naše su...
Neko ima...
Sjaja u oka dva..
Čista oka oba, kao
suza..Suza koja
zna i oseća radost
i tugu oka dva...
Neko ima...
Radost očiju, neko tugu
oka dva.... Neko se
bori da useli radost
u tužne oči..Onu radost
koja za tugu nije znala....
Neko ima..Neko nema..
A neko i ne zna kako
izgleda radost očiju...
Inspiracija...
Gde si..!
Inspiracijo moja..Dani teku
bez tebe..Dani nikad
bezvoljniji..
Gde si...!
Inspiracijo..Sve je
postalo tužno..Nedostaješ !
Zašto nisi tu ? Daleka i...
Odsutna si...
Gde je inspiracija...
Tu je i život, nadahnuće..
Volja za sve..Sa inspiracijom
ništa nam nije teško, ceo svet
je naš a prepreke savladive...
Gde je inspiracija...
Tu su emocije,
puno srce...
Puna duša i osećaj
preporodjenosti...
Jednog jesenjeg dana
kiša je padala baš
kao i danas, kada joj
vreme nije..Dosadna,
rominja i ne staje a dan
siv i taman..
Stajao je na dogovorenom
mestu i strpljivo čekao..
Srodna duša nije došla..Pogled
na časovnik, zabrinuta grimasa
lica, ukazuje da nešto nije u redu..
Nervozno je prebacivao
kišobran iz ruke u ruku..Razmišljao je
šta činiti...Šta je to sprečilo
dolazak srodne duše ?
Tražio je odgovore, pogledavao
u pravcu odakle je očekivao..
Nadao se, da će se ipak
pojaviti...Ali, toga jesenjeg
dana....
To se nije desilo...




