Dobrota je kad se ne stidite svih onih koji čeprkaju po kontejneru, tražeći hranu koju smo bacili, nama višak a nekome spas..
Prvo kuvanje...
U ovoj godini prvo kuvanje počelo je nešto posle 11 sati i izbor je pao na pasulj..Poreklo mi kordunaško, pa nije bilo teško napraviti izbor koje jelo na kašiku prvo spremiti. Ipak je od sastojaka vrlo siromašno sa malom kožuricom, neizostavnim lukom, malo šargarepe i pred kraj ubaciću jedan krompir i to bilo bilo sve za ovo prvo kuvanje..Ako je po vrednosti sastojaka onda će ovo biti ista godina ako ne i gora sa malim izborom kvalitetnih sastojaka za pasulj.
Iako nema rebara, niti slanine, niti paprike..Ovo lepo miriši a miris se širi čak do ulice okovane hladnim vazduhom....Idem da obidjem i promešam...
Ne vide se nešto ni one jelke koje su blještale u to ranije doba a nema ni onih čestitanja kao ranije...Moguće da i ta čestitanja već gube smisao i izgovaraju se reda-radi baš kao i kad vas pitaju "kako ste" a misle na sasvim desetu stvar..Sve je ljudi izbledelo, i te čestitke nemaju neki smisao, jer svaka godina koja dolazi teža je od prethodne umesto da bude obrnuto...Kod nas ovde u Srbiji sve kontra, na žalost..
Ispada da je ono vreme i onaj prošli vek bio bolji od ovog "naprednijeg" sa "naprednim" okruženjem.
Ка географски појам, обухвата шире подручје данашње АП Косова и Метохије, али најчешће наш народ под тим појмом подразумева парче равнице између Лаба и Ситнице на коме су српска и турска војска поделиле мегдан.Тај бој постао је стожер националног идентитета нашег народа. Према причи на месту где су погубљени Кнез Лазар и Милош Обилић постојале су две гомиле наслаганог камења. Отуда се појавио обичај међу Србима Косовцима да слажу гомиле камења на месту где је неко погинуо.
На Косову расте и божур, цвет тамноцрвене боје, који је никао из проливене крви косовских јунака. Сам Газиместан налази се на територији општине Обилић а села око њега зову се: Девет Југовића, Крушевац, Лазарево, Милошево...Ово све указује да је Косово поље постало средишно место наше историје и наше свести..Шта ово место Србима значи наш Јован Цвијић најбоље је осликао: "Бранећи своју државу на Косову је масама гинуо српски народ и изгинуло све боље српско племство. На Косову дат је највећи отпор турцима при њиховом завојевању Балкана..."
Нисам рекао овим текстом ништа посебно ново, али нека се чита и стално да читају садашњни властодршци како се неко не би латио пера и потписао нешто на чега нема право и да се не играју са проливеном крви Косовских јунака.
Svodjenje računa....
Za nekih desetak i malo jače dana, završava se ova 2014 godina, i polako se svode računi. Račune svode svi, počev od porodice kao osnovne ćelije društva do onih koji vladaju našim životima i u velikoj meri, kroje našu sudbinu..Nekome je godina bila uspešna, nekome manje, neko bi da je odmah zaboravi i uplovi u novu 2015 godinu...Ali nema se čemu radovati..Sudeći po prognozama trenutne vlasti, godina je izgubljena, biće teška, sa velikim odricanjem i tek tamo one 2016 g. ove mere od ove godine, daće neke rezultate i boljitak a 2017 stajemo konačno na noge.
Brine me položaj običnih radnika, radničke klase jer i sam pripadam tome sloju...Zebnja je ušla u srca radnika, jer ne znaju da li će raditi, koliko će raditi, dokle će raditi..Da li će gazda fabrike doći nešto ljut i uloviti Vam mrzovoljan pogled i to tumačiti kao da imate nešto protiv njega i dati mu povod, da izda nalog portiru da Vas sutra ne pusti na ulaznu kapiju..!! Pritisak nesigurnosti i lake zamenljivosti radnika sa nekim drugim na berzi, stvara dodatni napor i koncentraciju da se radi iznad svojih mogućnosti kako bi se zadržao posao..
Ušli smo u period gde ne znamo šta će nas svako sledeće jutro snaći, život od danas do sutra..Manjak socijalne zaštite i sindikalni lideri koji se bore za sebe, daju vrlo sumornu sliku stvarnosti koja je pred nama.
"Doći će vreme, kada će doći neki novi ljudi, uzeti sudbinu u svoje ruke, pravda i pravičnost pobediće i time uneti bar malo mira u naše živote"..PS..Ovo nije proročanstvo Nikolića, niti Tarabića, niti..Već lična moja želja za nekim novim ljudima, koji će znati ceniti ljudske vrednosti.
Važan je lični interes, udomiti sebe i svoje...Ko šiša interes otadžbine i potomstva, tu i tamo poneko deklarativno zaklinjanje, ali sve do prvog ćoška, i kad zamaknu, kao da ništa nije bilo.
Domaća pamet, svoju pamet izvozi vani..Otimaju se o nju..Ovde škole završili a znanjem kite tudje zemlje i poretke..Mogu da se kladim, da su i tamo vani, loše plaćeni, naspram kvaliteta znanja koje imaju..Ali daj, šta daš..A, iz rodjene zemlje gledaju da što pre odu i to glavom bez obzira !!
Čak neki roditelji, vidim i osluškujem, svoju decu koja još nisu ni "stasala" ni vojsku služila, već ih "buškaju" da pakuju kofere i beže iz ove zemlje Srbije..
Vrlo tužno i tragično za jedno srpsko društvo...
Evo priče o zaboravljenom čoveku....
Zove se Dimitrije Mitrinović i malo je ljudi čulo za njega u Srbiji...A on je idejni tvorac Evrope, ma šta mi danas mislili o Evropskoj uniji.
Rodjen je 21.10.1887 selo Donja Poplat u Hercegovini. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Mostaru a u Zagrebu je studirao Filozofski fakultet. Objavljivao je pesme pod pseudonimom M. Dimitrijević, u časopisu "Bosanska vila". U gimnaziji je bio osnivač tajnog djačkog društva "Matica" koji je okupljao imena članova "Mlade Bosne"..Mitrinović je bio osobena ličnost, po tomo što je objedinjavao u sebi nekoliko različitih svojstava: aktivizam, misaonost, sposobnost predvidjanja.
Mitrinović je predvideo stvaranje Evropske zajednice početkom 20. veka, kada u razjedinjenoj i pred Prvi svetski rat punoj medjunarodnih tenzija Evrope nije bilo govora o bilo kakvom jedinstvu. U svojim tekstovima ukazivao je na evropski kolonijalizam kao znak odsustva odgovornosti i smetnju ka ujedinjenju Evrope koju zastupa...
Živeo je u Velikoj Britaniji od leta 1914 do kraja života..Umro je 1953 godine u Ričmondu.
Dolazi i Vožd da se uključi i stavi na raspolaganje ustanicima, ali..Avaj, nije ni slutio da to neće naići na odobravanje ? Kum Vujica, stupa na scenu i lišava života kuma svoga ? Zamislite, kakvo je to doba bilo..Kum na kuma digao ruku ?
Krvavih ruku, izveštava Miloša da je posao obavio i Miloš ima čist teren, onako kako je zamislio..Griža savesti je jaka i to je ono što kad nekog pojedinca "ščepa" teško da pušta..Tako i kum Vujica, posle mnogobrojnih neprospavanih noći, odluči da se iskupi i sagradi crkvu Pokajnicu..( Ovde istorija nije do kraja rekla svoje jer ima tvrdnji da je novac uzeo od žrtve i na taj način sagradio Pokajnicu)..
Ne znam koliko je kum Vujica uspeo da umiri savest...Ali, ubiti kuma, pa to je ipak zločin bez opravdanja...
U današnje doba nema toga, bogu hvala...Ima zato drugih igara i igrica, gde se kumstvo ne poštuje i gubi svoj smisao na žalost..Koliko ima samo kumstava da su prekinuta ili da su u stanju "mirovanja"..
Kum ipak nije dugme.....
Najčuveniji hajduk polovinom 19 veka u Krupskom kraju. Rodio se u Buševiću oko 1826 godine. Odrastao je sa stricem koji ga je svačemu učio i naučio, preslicu šarati, gusle sadeljati, konja jahati i pticu u letu iz puške ubiti. Posle smrti strica od ruke muslimana i njegove osvete, odmetnuo se u šumu jer povratka više nije bilo. Krstario je kroz više nahija i svetio se gde god je čuo za neko nasilje.
Kad je jednom čuo da se iz Krajine šalje u Stambol 17 hrišćana na robiju, On nadje 2-3 pogodna druga i po dolasku pratnje, pripucaše, neki turci izginu a neki pobegoše. Pecija oslobodi nesretnike i oni se raspu kod koji.
Godine 1858 godine buknula je Duljanska buna, koja je u krvi ugušena, medjutim Pecija je ostao u šumi da brani nezaštićenu raju. Velika potera suzila mu je obruč i biva živ uhvaćen i bačen u Bihaćku tamnicu. Pecija je oteran u Tursku gde se za njega zainteresovao ruski konzul i uz novce uspeo je da ga spase.
Na sam početak bosanske bune od 1875 godine, otišao je u Bosansku krajinu i u borbama poginuo.
Život za turske vlade...
Kuće su bile kolibe ili brvnare sopstvene izrade, pokrivene slamom ili bujadi. Hrana je bila hleb i varen pasulj. Vaspitanje se dobijalo od majke i gusala. Odelo se sastojalo od suknenog gunja, oputnih opanaka i rubine, u kući otkane i sašivene. Kao luksuz imućniji muškarci imali su srebrne toke na prsima. Žene i devojke iz imućnijih kuća na selu, nosile su na grudima "prišav".To su bili cvancike i taliri, prišiveni na komadu tkanine i to se na prsima nosilo. Djerdane od dukata nosile su samo varoške žene i devojke. Jedan djerdan imao je 30-80 dukata. Zimi su žene na selima nosile preko odjela jelek i sukneni gunj.
Tiho veselje....
"Oženio čovek sina prvenca", ali svatovi se nisu veselili jer su znali da noćas mlada mora spahiji da "svitli"..Jeli su i pili kao da je pogreb a ne svadba. Spahija je bio besan siledžija iz Bosanskog Petrovca a ovo njegovo selo beše na samoj granici sa Austrijom. Kad je noć pala, domaćin potera mladence u njihovu kuću a On se zaputi spahiji sa darovima i svećom. Domaćin mu izvadi sve što je doneo, skinu janje sa ražnja, onda uze sveću, zapali je na ognjištu,stade pred spahiju da "svitli", baš kako je mlada trebala.
Spahija posmatra i sav plamti...."Ama, hej, Vlaše, bivakan, dji je mlada?" ..Kod kuće je, čestiti aga, odgovori domaćin..."Ama, hej, beno Vlaše, ona mora menika da svitli ! i zagrcnu se od besa.."Evo večere aga, a ovo ja svitlim"..Kao u bunilu govori domaćin. Spahija u besu obori večeru i trže kuburu iza pasa. Pre nego uspe zapeti oroz na kuburi, domaćin ga udari ražnjem po glavi. Nesreća je htela da je bio ražanj sirov i da ga je domaćin udario sa debljim krajem. Pade spahija kao sveća, zakrklja i smiri se...
Domaćin pobeže kući, naredi da mora se bežati, i da ponesu najosnovnije..Čeljad prionu na posao i u samo svitanje predjoše u Liku....
Саможивци болест данашњице..
Да се разумемо, било их је увек, у свим системима и уређењима, али данас су надмашили све досадашње. Појава да има појединаца, који мисле само на себе и да вуку само себи, као да ће са собом понети на онај свет, врло је забрињавајућа и тражи стручно лечење..!
Уместо да се гледа шири интерес, посебно данас када су све вредности урушене (породица, отаџбина) настоји се бити себичан до корица, мислити само на себе као да поред нас нема више никог на овом свету..Зашто су људи алави, питам се већ дуго..? Која то "квачица" у мозгу, нас тера да мислимо само на себе и вучемо себи..Ово се односи на оне "ближе ватри", владаре наших судбина, живота..На новопечене "династије", где је основни циљ, своје удомити, док им положај то омогућава, а после како буде.
Саможивци, зло данашњице, разарају ово друштво спреда и отпозади али и по боковима...
Живим за дан када ће се ово друштво уредити и стати на пут саможивцима.
Почела је реприза серије о последњем Обреновићу и данас сам приметио један детаљ, један кадар...Приликом испраћаја Краља Милана у Беч на железничкој станици, министар Генчић обраћа се официру пратиоцу Краља, речима.."Ви знате за пороке његовог величанства те Вас молим, да га сачувате од искушења"...
Ове речи "сачувати неког од искушења", дале су ми повод да напишем ову објаву.. Да ли се неко може заиста сачувати од искушења, па макар то био и један Краљ ?
Ispred svake kuće ona drvena klupica, gde sede danju stariji ljudi a kada padne mračak onda njihova mesta "zauzimaju" mladi..Radjaju se ljubavi one dečje, najiskrenije, sedenje i priča dok "ne preteramo" i tad se čuje dozivanje roditelja da je vreme da se udje unutra.
Ponekad zalutam u prošlost...Prošlost gde se delilo na ravne časti bez gledanja ko je kakve mogućnosti. I onaj ko nije imao, nije se osećao manje vrednim..A onaj ko je imao više, nije se time hvalio.
Ponekad zalutam u prošlost....Ponekad....
U ovoj godini, godini velikih jubileja odredjene snage pokušavaju da izvrše reviziju istorije, i točak vremena okrenu u smeru protiv Srpskog naroda. U toj raboti čak neki i sa ovih prostora upinju se da blate sopstveni narod zarad interesa samo njima znanim !? Postavlja se pitanje..Šta treba nekom da se bavi time i unižava sopstveni narod ?
Istorija srpskog naroda nije "istorija falsifikata", već istorija kojom se svako normalan treba ponositi, jer obuhvata periode kada je čojstvo i junaštvo bilo iznad svega. Falsifikovanjem istorije, pokušava se dati nova dimenzija, dimenzija u kojoj će Srpski narod biti kriv za sve nedaće a ove 2014 godine, pokušaji da se okrivimo za postojanje Velikog rata, i naša krivica što se dogodio. Postoji i ona druga vrsta istorije..."zabranjene istorije" koja nije dovoljno istražena i gde ima dosta toga da se kaže ali i dokaže čestitost Srpskog naroda.
Pitanje je da li se ima volje za tim ? Da li danas imamo osobe spremne da se uhvate u koštac sa tim davnim vremenima i daju istinu na videlo ? U opštoj klimi Amerikanizacije i Germanizacije kojom je opijena sadašnja vlast, čisto sumnjam...




